Izložba Stipana Tadića ”Tri portreta”

Pozivamo Vas na artOmat izložbu Stipana Tadića u ponedeljak, 13.prosinca 2010. godine u 19.00 sati, u Galeriji Bačva, Dom hrvatskih likovnih umjetnika bb.

Više o izložbi u nastavku teksta.

Tri portreta Stipana Tadića

Plava boja neba koje gledamo svakodnevno posljedica je najveće frekvencije plave boje[1] unutar sunčevog svijetla, a koja je vidljiva kada se svjetlo odbija od molekula zraka, Stipanu je Tadiću poslužila kao metafora ljudskog života. Tri portreta svako od kojih je dimenzija 150 X 200 centimetara prikazuju uvećane glave triju muških osoba iz slikareve obitelji. To su (redom nastajanja portreta): otac (slika se nazivlje hipokristikom: Tata), brat i djed (Deda). Svijetlo plavo nebo ujutro čini pozadinu portreta brata (najmlađeg); plava ploha neba za dana, portreta oca; dok predvečernje nebo ispunja pozadinu djedova portreta. Kako su sva trojica pripadnici iste obitelji, moguće je pratiti određene fizičke sličnosti, fenotipe na njihovim licima. Oni predstavljaju tri muškarca u tri različita životna doba, ali i hod nekih njihovih zajedničkih karakteristika kroz vrijeme. Prolaznost vremena i njegovi utjecaji na naš karakter i fizički lik tema je aktualna još od davnina, možda najbolje prezentirana u umjetnostima renesansnog doba: poznat je Shakespeareov monolog Sedam doba čovjeka iz komedije Kako vam drago ili Tizianova slika Alegorija mudrosti, koja ljudska doba prispodobljuje karakteristikama životinja.
Slike su načinjene na poseban način, svaka u sto i pedeset kvadratića, svaki dan slikano pet nasumično izvađenih i slikano samo unutar granica tog kvadrata. Prikaz je tako konstruiran preciznim spajanjem kvadrata koji su slikani sitnim i finim potezima te svaki od njih, uzet za sebe, djeluje kao mala apstraktna slika (proces je prikazan na stop – animacijama kraj svakoga od portreta). Tako ovaj rad tematizira samo stvaralaštvo (slikarstvo) na dvije razine. Prva je povijesna – naime nastanak slike ravnomjernom progresijom slikane površine kroz određeno vrijeme podsjeća na stare freske rađene u dnevnim segmentima ili giornatama. Druga razina je tehnička, naime slikanju realističnog portreta pristupljeno je iznutra, u smislu da nisu prvo nastali vanjski obrisi, kako je uobičajeno u slikarstvu, nego slika nastaje preciznim spajanjem jednakih kvadratičnih dijelova i pokušava izvući lice portretiranoga iz same materije (boja i platno) te postupka (poteza kistom). Platnima ne dominiraju kontinuirani obrisi niti energične linije, već se sastoje iz niza manjih poteza, koji iz daljine daju koherentnu cjelinu.
Portretirane osobe, gledaju nas s platana  potpuno bezizražajno. Njihova lica su lišena svake ekspresije, dana u svom čistom, „ogoljenom“ stanju. Njihova prisutnost naglašena je i preuveličavanjem lica –  prisutnost u slikarovu životu, kao i njegovo uživljavanje u njih za vrijeme izrade ovako velikih portreta. To nisu portreti sa nizom simbola i atributa koji sugeriraju karakter ili zanimanje osobe (a Tadić izrađuje i takve portrete), već gotovo ikonički prikazi lica, oni se lišavaju svega što se vezuje uz subjekt portreta i prikazuju uvećan, ogoljen dio tijela s kojime se stupa u interakciju sa svijetom, dio tijela uz koji najviše vezujemo naše „ja“. U tom smislu ova tri portreta prikazuju neke stvari, toliko intimne da bi vjerojatno izmakle i likovnoj vrsti akta, koja tradicionalno subjekte doslovce svlači.
Neki vjeruju da se po crtama lica može odrediti karakter osobe. Iako su ljudsko biće i ljudski život presloženi za bilo kakva simplicistička objašnjenja te vrste, suočeni s velikim licima, prisiljeni smo ih upoznati, možda se upustiti i u igru učitavanja osobina. Iz istoga su razloga Rimljani radili posmrtne maske svojih predaka i bili izuzetno zainteresirani za njihov fizički izgled (poznate su knjige Marka Terencija Vara koje su opisivale fizički izgled predaka, a u svome naslovu jedna ima riječ imaginibus – slike). Ali ono što lica svakako mogu pružiti jest istina o godinama. Mlađahni bratov inkarnat narančasto crvene boje jasno govori o njegovoj vitalnosti, kao što bore i nijanse smeđeljubičaste, boje sutona i zrele šljive na licu djeda odaju njegove pozne godine. Gledajući portret lica mi možemo vidjeti cijeli ljudski život, barem fizički ako ne i „duhovni“.
Ljudski život je posebna povijest, često mukotrpna, puna strepnje, borbe, grčevitog i sitničavog lova na užitke i sredstva koja nam ih mogu donijeti, možda zaista, kako reče Shakespeare: „priča koju priča luđak, puna buke i bijesa, a ne znači ništa“ (Machbeth). Ta povijest ostaje ispisana u nama, a možda i na našemu licu. Ljudska lica glavna su tema ove izložbe: naivna, naprasita, nevina, umorna, cinična i u još tisuću varijacija u kojima ih je spektator sposoban doživjeti, ovisno o njegovom osobnom stanju. Ona stare i odlaze. Slikarstvo ih je uspjelo fiksirati na ovim velikim platnima, uspjelo ih je lišiti na trenutak „buke i bijesa“, učiniti ih neutralnima i smirenima poput neba koje svaki dan sjaji i gasi nijanse boja. Kako reče Miloš Crnjanski (u Dnevniku o Čarnojeviću): „ali ako umrem, pogledaću poslednji put nebo, utehu moju, i smešiću se“.

Feđa Gavrilović




[1] Zapravo najveću ima ljubičasta, ali ona je znatno manje zastupljena u spektru.



Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s